ogrix

Drugarice i drugovi,

Dopustite mi da vam, prvi puta u ovoj knjižnici, govorim o Bogdanu Ogrizoviću, mom ocu, koji je obješen u Dubravi sa 16 drugova, komunista i boraca NOB 20. prosinca '43. godine.

Bio je izvanredan matematičar i pedagog. Poslije mature je upisao filozofski fakultet, na matematički odjel i to na treću godinu.

Naime tada 1930. god. na studiju matematike bilo je malo studenata, pa se nije svake godine upisivala prva godina, nego se upisivala jedne godine samo prva, pa samo druga, pa treća i četvrta, pa tek nakon toga, pete godine opet prva.

On je dakle upisao treću, jer je te godine bila na redu, ne čekajući dvije godine da dođe na red prva godina studija.

Za tri je godine diplomirao, 1933. Na fakultetu ga je profesor htio zadržati kao svog nasljednika, ali je on to odbio i kazao da će radije biti profesor u gimnaziji jer tamo može zainteresirati učenike za matematiku i odgajati ih za matemetičare.

Tako je 1934. postao profesor u I. , a u V. muškoj gimnaziji radi od njezina osnutka, 1938., do hapšenja ožujka '43, kada je dobio otkaz, jer je uhapšen kao komunist. U gimnaziji je radio 8 godina.

U osam generacija je uspio mnogo učenika usmjeriti na studij matematike, a trojica su kasnije postala i fakultetski profesori.

Kad je obješen, imao je samo 32. godine.

Bio je humanist i komunist. Obješen je zato jer je drugačije mislio, drugačije radio i borio se na drugoj strani od onih, koji su došli na vlast voljom njemačke okupatorske vojske i nacističke ideologije.

U Dubravi, iza tramvajske i autobusne postaje, u Parku prosinačkih žrtava '43. možemo vidjeti spomenik našeg svjetski poznatog kipara Dušana Đamonje - devastiran i premješten sa postolja u jesen '90. god. Sada dobro izgleda, jer su ga ove godine očistili i oprali od boje

dobrovoljci iz Udruge mladih antifašista.

Za taj posao im zahvaljujem, prvi puta u javnosti, u ime palih boraca NOB i obješenih drugova.

Spomenik je izrađen i postavljen '70-tih. godina, kada je i uređen park. Pošteđen je krađe i pretapanja jer je izrađen od ljevanog željeza - omiljenog materijala Dušana Đamonje. Spomen ploča na mjestu drvenih stupova javne rasvjete, gdje su naši borci NOB i ilegalci bili obješeni, bila je razbijena, kamen izvučen iz postolja, spreman da ga nepoznat netko odvuče dalje. Tu je dugo vremena stajao na pločniku.

Nije odvučen, stavljen je na svoje mjesto sa novom pločom, ali bez imena obješenih. To je propust jer se imena i prezimena znaju i bio bi red da se spomen ploča zamjeni prvobitnim tekstom s imenima, prezimenima i razlogom vješanja. Razlog je bio što su komunisti, a ne samo antifašisti kako sada piše na ploči!

Dozvolite da vam kažem nekoliko riječi o vješanju.

Bila je to odmazda koju su ustaše izveli po nalogu njemačkog generala Lehra, komandanta njemačke okupatorske vojske, stvarnog gospodara u takozvanoj endehaziji i njegovog sluge Pavelića.

Odmazdi je prethodila akcija narodnog heroja Marjana Badela, komesara turopoljsko-posavskog partizanskog odreda.

U Sopnici nedaleko Sesveta, partizani su razoružali, bez hitca, osamdesetak domobrana koji su čuvali skladište municije.

Postavili su eksploziv, evakuirali zarobljenike i obližnje kuće u selu, kako ne bi stradali civili i oko ponoći 18.XII.1943. 9.000 tona aviobombi benzina i eksploziva digli u zrak. Eksplozije su uz tutnjavu i bljeskove potresale cijeli Zagreb.

Trebalo je biti 18 obješenih, ali je drug Pio Jurčić pobjegao kad su ga vodili do stupa javne rasvjete gdje su ih vješali jer je naišao kamion i zaslijepio sve sa farovima. On je iskoristio trenutak, istrgao se iz ruku krvnika i pobjegao u mrak.

Drugi je bio arhitekt Milovan Kovačević. On je pao s vješala. Bio je krupan čovjek težak preko 100 kg, a o njegovom bijegu u partizane je moja majka Slava saznala u Topuskom, gdje su se sreli nekoliko mjeseci kasnije. Tada je bio mršav, prosjed s tamnim podočnjacima. Umro je nekoliko godina poslije rata.

Drug Radovan Reicherzer, tada poznati novinar, bio je u rodu s ustaškim ministrom Budakom onim koji je potpisao rasne zakone u endehaziji koji su značili progon i uništenje židova, srba i roma, onim istim Mile Budakom, za koga falsifikatori povijesti tvrde da je nevino optuženi bio 'samo književnik'. Taj mu 'književnik' nije naravno htio spasiti život jer je Reicherzer bio istaknuti komunist, ali je dozvolio da ga pokopa njegova žena.

Ustaše naime nisu dale da ubijene žrtve pokapaju njihove porodice, već su ih zakapali u zajedničke jame.

Moja majka i njezina sestra Stanka, čiji je muž bio Branko Ivakić novinar, sin slikara Ivakića, uspjele su od Reicherzerove žene doznati gdje su ostali drugovi koji su skinuti sa vješala. Našle su ih iza Dubrave, na pontonskim kolima s konjskom zapregom, gdje su bila nabacana tijela, jedno preko drugoga.

Ustaše su bili spremni da kola odvezu u Dotrščinu i tijela bace u zajedničku jamu, kako su činili sa pobijenim borcima. Zagrebačkim ilegalcima i partizanima koje su ubijali na području i okolici Zagreba.

Naglašavam: borcima, ilegalcima i partizanima, zato, jer se u ovih dvadeset godina ti nazivi zamjenjuju i forsira naziv se antifašisti.

To je poluistina, koja umanjuje značaj borbe protiv fašizma u Hrvatskoj.

Oružana borba protiv fašizma, bila je ovdje daleko najjača u Evropi.

Vratimo se na događaje poslije vješanja, koji su opisani u romanu 'Odmazda'. Pogreb je bio na Mirogoju, na Badnjak, 24. prosinca 1943.

Nad otvorenim je grobom Bogdanova majka Ljuba bez obzira na prisutnost ustaških agenata i stražara izgovorila riječi,:

- Milane, evo ti sina, to ti je dar 'Nezavisne države Hrvatske'

Radi se o dr. Milanu Ogrizoviću, književniku i političaru umrlom 1923. Na grobu su naime uklesane riječi:

HRVATSKI NAROD MILANU OGRIZOVIĆU

Na kraju moram reći kako su svi ljudi, koji su bili protiv fašizma, bili antifašisti. No mnogi od njih se nisu borili protiv fašizma, nego su čekali s figom u đžepu kraj rata da ih od Njemačke, Talijanske i Mađarske okupacije oslobode Englezi i Amerikanci.

Najistaknutiji antifašist takova kova je bio Maček sa svojom sjajnom i legendarnom uzrečicom:

'Kad se veliki u birtiji tuku, mali moraju pod stol ...'

Za razliku od ovih, hrabri i odlučni antifašisti borili su se za slobodu na poziv Tita i kumunističke partije Hrvatske. To je bila jedina stranka u nas koja je povela borbu protiv okupatora.

Taj poziv su prigrlili i odvažni Židovi, koji su se u partizanima borili protiv fašizma i okupacije, spasili svoje živote i tako aktivno sa ostalim borcima i saveznicima doprinijeli slomu nacizma u svijetu.

Pošto smo se danas ovdje okupili na promociji knjige o stradanju Židova u Međimurju, moram izraziti sućut svim progonjenim i ubijenim nevinim žrtvama tih luđačkih rasnih ideologija.

Fašistička, nacistička, ustaška, četnička i slične rasističke ideologije su osudile židovski narod na uništenje ali i romski narod, slavenske narode - Slovence, Čehe, Poljake, Ruse, ...

Ustaška ideologija je ozakonila uz židovski narod i Srbe na uništenje.

Četnička ideologija je osudila uz Židove i hrvatski narod na uništenje.

Mađari, okupatori Međimurja su osudili Židove i sve druge narode na istrebljenje.

Naime, u tom rasističkom ludilu svaka je kvislinška država osnovana pod okupacijom Njemačke, Italije i Japana, pridodala uz Židove i svoj neprijateljski narod koga će uništiti.

Kao neistomišljenjike svi su fašisti i nacisti sudili na smrt

komuniste i sve one koji su se usudili javno ili tajno raditi protiv

tzv novog svjetskog poretka.

Ovom prilikom bih zahvalio gospodinu Slavku Goldsteinu i njegovom sinu, profesoru povijesti Ivi Goldsteinu, , na odvažnim i upečatljivim istupima u javnosti i na televiziji u doba kad je antisemitizam uz antikomunizam dobio krila poslije prevrata u Hrvatskoj.

Borili su se za istinu u teškim danima rata, poslije podmetnutih bombi u židovskom domu u Palmotićevoj, na Mirogoju u židovskom dijelu groblja i u zgradi do Američke ambasade na Zrinjevcu.

A na kraju ...

poručio bih krivotvoriteljima povijesti i činjenica o herojskoj borbi naših naroda:

- trud vam je uzaludan i u konačnici nećete uspjeti falsificirati povjest.

U Zagrebu, 3.studenog 2010.

Milan Ogrizović